Društveno korisno učenje ili u daljnjem tekstu DKU, je prema definiciji nastavna metoda kojom studenti znanje i vještine stečene kroz studij primjenjuju na razvoj projekta kojim se rješava konkretan društveni problem. DKU je eksperimentalno uvedeno na posljednjoj godini diplomskog studija Informacijskih i komunikacijskih znanosti Filozofskog Fakulteta u ak. god. 2006/07. Nakon uspješne evaluacije projekata u testnoj fazi, DKU je uvedeno u nastavni plan i program diplomskog studija u akademskoj godini 2007/08. Upravo nam ovaj primjer dobre prakse pokazuje da je DKU već prepoznato kao uspješna metoda podučavanja studenata, a da se unutar samih kurikuluma ne moraju uvoditi značajne promjene. Ideja o društveno korisnom učenju povezuje se s Johnom Deweyom, jednim od prvih kritičara tradicionalnog obrazovanja. Dewey je vjerovao da se tradicionalno znanje ne može povezati sa situacijama s kojima se učenici suočavaju u stvarnom životu što za posljedicu ima brzo zaboravljanje onoga što je naučeno. Shodno tome, zagovarao je aktivno sudjelovanje studenata u nastavnom procesu.
Danas je društveno korisno učenje moguće realizirati na mnoge načine, od provedbe radionica i terenskog rada do sudjelovanja na već postojećim projektima, a sve sa ciljem povezivanja visokoobrazovnih ustanova i organizacija civilnog društva. Glavna poruka društveno korisnog učenja je da, bez obzira na vrstu studija, svaka mlada osoba može pronaći način kako sudjelovati u kreiranju bolje budućnosti naše zajednice. Osim što će razvijati vještine za društvenu odgovornost prema zajednici, mogu steći iskustva koja im kasnije mogu pomoći u bržem pronalaženju posla nakon završetka studija.
Za razliku od studentske prakse, ovaj tip učenja ima društvenu komponentu koja približava Fakultet društvenoj okolini i daje studentima osjećaj da čine nešto dobro i pozitivno, a istovremeno stječu iskustva za svoju buduću karijeru radeći na projektu koji im je zanimljiv i koristan. Cilj društveno korisnog učenja je pomoći studentima da uvide relevantnost svog znanja u svijetu. Svjedoci smo toga da u Republici Hrvatskoj su studenti često pasivni akteri nastavnog procesa – slušaju predavanja, odlaze na seminare/vježbe, odrade kolokvije i ispite – u mnogim slučajevima ne vidjevši jasnu svrhu čemu taj predmet uopće služi. Na tom tragu nalaze se i rezultati nacionalnog istraživanja o zadovoljstvu studenata studijskim programima i spremnosti za tržište rada (Mrnjavac i Pivac, 2015), koji pokazuju da studenti za većinu kompetencija smatraju da studij nedovoljno doprinosi njihovu razvoju, kao i da su stručno znanje i vještine bitno značajnije za dobivanje željenog posla, nego što je sam naziv studija i smjera koji studiraju. U spomenutom istraživanju se, također, pokazalo da studenti smatraju da su vlastite osobine i sposobnosti te prethodno radno iskustvo, baš kao i preporuke i prethodni kontakti s poslodavcem, također, značajni za uspjeh na budućem tržištu rada. Moguće je da bi do porasta u njihovoj aktivnosti dovela veća ponuda kolegija koji bi u svojoj izvedbi neizostavno uključivali maksimalno aktivno uključivanje studenata. (Odrednice interesa studenata za društveno korisno učenje: Modić Stanke, Putarek, 2016.)